Zašto sam za mir 2 - SHURA Publications

Idi na sadržaj

Glavni izbornik:

Zašto sam za mir 2

Publikacije
ZAŠTO SAM ZA MIR

MIROVNE SVESKE(2)

Autorice: Dubravka Ugrešić‡ (Istjerivači golubova), Sonja Lokar (Političarke i mir), Vesna Pešić‡ (Potreba za izvornim aktivizmom), Mirjana Galo (Nisam mogla reć‡i – to me se ne tiče), Jagoda Milidrag Šmit (Zar zaista mislite da možete nekaj promijeniti?, Semina Lončar („Ljudi su zla djeca...“), Morana Paliković‡ - Gruden (Politika mira – put ka promjeni), O Jeleni Šantić‡ (Heroina otpora), Vesna Teršelić (Poruke ljubavi) Staša Zajović‡ (Građ‘anka svijeta) Vesna Parun (Poprište mira)


O KNJIZI

Zaš…to sam za mir (2)

U ovoj Mirovnoj svesci - zborniku „Zašto sam za mir“, riječ imaju antiratne aktivistkinje, književnice, umjetnice, političarke – žene koje nisu prihvatile ulogu žrtve i žrtvovanih za patrijarhalne ideale, već‡ su se svom snagom bacile u vihor (ratnih) zbivanja, nudeć‡i odgovore, pletuć‡i mreže prijateljstva, stvarajuć‡i krhke niti za buduć‡nost njihove, naše, vaše djece ( i djecu njihove djece…).

Ta je spremnost da se gradi ljubav i prijateljstvo usred razaranja i mržnje pokazala ponovo, ali sada na drastičan i tragičan način, onaj autsajderski položaj žena u našim društvima, jer njihov doprinos očuvanju temeljnih ljudskih vrijednosti, a prije svega vrijednosti života, tog jedinog temelja za bilo kakvu buduć‡nost, ostala je bez ikakve vidljivosti, o priznanjima da se i ne govori. Stoga ove stranice predstavljaju ono sitno zrno soli istine, koje se njima duguje. To su osobe koje su tijekom rata i u porać‡u bile angažirane u odbrani ljudskih prava a protiv rata i nasilja, koje su tim bespoštednim i nadasve požrtvovanim angažiranjem utjecale i utjecali da se postratno društvo mijenja nabolje. O tome je međ‘utim bilo premalo informacija u medijima, o tome djelovanju nema podataka niti na Internetu. Tragovi o tom radu pokušavaju se sačuvati u nekim monografijama, samizdatima...

Jedna od zajedničkih „mirovnih prijateljica“ Nadežda Radović, napisat ć‡e nakon jednog od takvih razgovora sa Vesnom Pešić‡:
„Shvatila sam da razgovor o preživljenom nikada nije samo seć‡anje. Priseć‡ati se i pretresati minule, kao i aktuelne događ‘aje znači davati im smisao – onaj koji su imali, ali i onaj koji smo tokom života uspele da dokučimo, koji su naknadno dobili, ili ć‡e dobiti. Tako seć‡anje postaje zapravo otkrivanje moguć‡nosti.“

Ne radi se doista samo o pukom sjeć‡anju. Radi se prije svega o aktivističkoj memoriji, onoj vrsti informacija čija je intencija želja da premoste nepravdu učinjenu pacifistkinjama i antiratnoj opciji opć‡enito, te da možda premoste i generacijski gap, sa moguć‡im uticajem na neke buduć‡e aktiviste i aktivistkinje. U tom je smislu poučno kako Grupa 484 i prijatelji gaje i čuvaju sjeć‡anje na aktivizam Jelene Šantić‡, to je primjer one aktivističke memorije, nužne za dobivanje cjelovite slike o našem vremenu. Ovdje u Istri ljudi kažu - sve ć‡e doć‡i na svoje mjesto. Duboko vjerujemo u to da ć‡e naš rad i požrtvovani aktivizam odraditi taj istorijski zadatak i postaviti ljudske vrijednosti na njihovo pravo mjesto.

Ovaj je zbornik trebao ugledati svjetlo dana još prije tri-četiri mjeseca, koncipiran kao priče (o) mirovnih aktivistica, političarki i književnica koje su javno demonstrirale svoje antiratno stanovište te djelovale sa tih pozicija. Uredno odaslan upit za tekstove, sa prikazom cijele ideje, naišao je na svakoj adresi na pozitivan odgovor. Nakon toga uslijedio je krug čekanja na tekstove, krug kratkih pisama, pa krug novog čekanja, pa krug sms poruka, ponovno čekanje, onda drugi krug slanja pitanja, čekanje i tako redom…Sve dok nije stigla jedna poruka u kojoj se kaže – ne mogu to uraditi, pokušala sam, previše je trauma…
Sve su aktivistkinje potom potvrdile kako imaju isti problem. Tek sada se počela otvarati ta velika, zamuć‡ena slika

Razgovarajuć‡i sa njima o njihovim antiratnim i mirovnim aktivnostima, ne može se oteti utisku da su ponekad poduzimale skoro samoubilačke napore da odgovore na neku tešku, mučnu, neljudsku situaciju. Još je to neispričana i nepoznata priča: one nisu htjele biti žrtve, žive pokopane ispod ruševina ratnih laži, bezdušne, nehumane politike – poduzele su sve što su mogle da pomognu unesreć‡enima, da odbiju aveti rata, da razdijele istinu i laž, ljudsko i neljudsko, ali na kraju, pune trauma i teških ožiljaka, ostale su bez ikakve satisfakcije, mnoge od njih bolesne, mnoge bez sredstava za život, bez priznanja za ono što su činile… Njima je posveć‡en ovaj zbornik.

Ovdje su riječi, misli i svjedočenja žena koje sebe nisu doživljavale žrtvama, nego su bile i ostale kreativne u građ‘enju alternative mržnji, razaranjima, strahovima i svemu što rat nosi. Koliko god da je bila visoka cijena toga izbora. Jer : žene i dalje imaju autsajderski status – toliko autsajderski da se moraju boriti da uopć‡e budu prisutne, vidljive, žive.
„Moj prioritet bio je opstati, i ništa se u tom smislu nije promijenilo ni danas“, reć‡i ć‡e jedna od akterki ovog zbornika – Dubravka Ugrešić‡.

Jednako kao ni njihov individualni doprinos, nisu vrednovani niti artikulirani rezultati toga pregalaštva, kao što jer to uostalom kroz cijelu povijest čovječanstva. Taj „civilizirajuć‡i rad žena“, to prebacivanje na kolosjek života, umijeć‡e je o kojem u ovoj knjizi govori Vesna Pešić‡:
„Vredno je bilo što je ženska alternativa ipak uspela da pokaže da žene mogu da komuniciraju i u najtežim rasturima i klanicama, zato što mogu da se prebace na životni nivo, na nivo patnje koji je toliko razumljiv. Patnja nema nacionalnost na našem balkanskom tlu.“
Poznato je kako se u našoj kulturi uvijek sjetimo ljudi onda kad ih više nema’, tako je i sa ovim junakinjama našeg doba, heroinama mira i nenasilja…Ipak nisu zaboravljene (i zaboravljeni). Uvijek se nađ‘e netko od prijatelja (kao Vam Kat koji brine o sjeć‡anju na Ursa Webera, Švicarca koji je kao volonter stradao u Pakracu i potom umro u zagrebačkoj bolnici 1994.g.), ili pak krug prijatelja kao što je grupa 484 koja ne pušta da se ugasi sjeć‡anje na Jelenu Šanti懅Ima i onih koji ć‡e kao Jagoda M.Š. reć‡i kako niti ne želi nikakvo priznaje „od njih“. Međ‘utim, radi se ovdje o nečem mnogo već‡em, nečem što je najzad priznato i na međ‘unarodnoj razini:
Ženama koje su pokazale da su se spremne boriti za mir i održivi razvoj, mjesto je za stolom u mirovnim i političkim pregovorima (Rezolucija 1235 UN-a).

Ako su ove Mirovne sveske doprinos tome nezaboravu, toj aktivističkoj memoriji, tom mjestu žena za pregovaračkim stolom, a još i više - ako bi bile poticaj da se zaboravu otrgnu i društvenoj valorizaciji iznesu svi, pa i najmanji antiratni, mirovni doprinosi i inicijative, njihov bi zadatak bio uspješno dostignut.

Podaci o knjizi:
Naklada: 700 primjeraka
Broj strana: 124
Korice: kolor, meki povez, lakirano
Izdavač: SHURA Opatija, 2010
 
Natrag na sadržaj | Natrag na glavni izbornik